Istenič

Suvremeno zapadno društvo ne može bez vremena. Njime mjeri sve, od skoka u dalj do povijesti. Prema njemu se ponaša kao da je nešto materijalno, što se može posjedovati i stoga živi pod pritiskom; ljudi nemaju vremena za vrijeme.

U takvoj je društvenoj atmosferi Janez Istenič odlučio proizvoditi pjenušac za koje je potrebno vrijeme. Najprije osnovno vino: da vinograd izraste, da loza postane rodna, da nastane plod, da se grožđe doveze u podrum, da mošt izvrije u osnovno vino koje zatim tek još jednim vrenjem u boci dozrijeva u pjenušac.

Tom svojom odlukom i proizvodnjom pjenušca obuhvatio je takorekuć sva vremena, od fizikalnog, agrarnog i lokalnog. I dan-danas sve se događa pod vremenskim lukom koji korijenima loze seže u bizeljsko tlo, a čašom pjenušca u lokalno okruženje.

Isteničevi su svojom proizvodnjom pjenušaca zaorali ledinu na području privatnosti. U to su vrijeme, naime, svi veći vinski podrumi bili u društvenom vlasništvu, a samo se u jednom proizvodio klasični pjenušac. To je bilo, dakle, prvo privatno poduzeće u Sloveniji i tadašnjoj federativnoj Jugoslaviji koje je započelo proizvodnju pjenušca klasičnom metodom, a kasnije se ta djelatnost razvila i u uspješan oblik vinskog turizma.